Train of Thought by Night Fairy

Sparina. prolazi kroz moju kožu, ljepljivim rukama primam se za metalne ručke i ulazim u vlak. Kroz glavu mi prolaze milijuni bakterija koji se nalaze na tom komadičku metala kojeg sam primila. Nema veze, ionako budem umrla jednog dana, ionako se svakog dana trujem svakim udisajem trulog zraka oko mene. Zagađena je zemlja, zagađena sam ja. But, do not despair! Živim.

Nasmijano lice konduktera. Ne volim HŽ, no ovaj se kondukter čini kao jedan od onih koji će uz blago upozorenje oprostiti kartu od Dugog Sela do Kraljevca. Upitam ga „Po čemu da onda namjestim sat, jer ovaj očito nije točan?“. Veliki sat na stajalištu ukrao mi je dragocjeni dugi poljubac sa mojim dragim. „Pa dođite 5 minuta ranije“. Živjeti 5 minuta ranije od cijeloga svijeta. Ponekad i živim tako, 5 minuta ranije od svih, pomaknuta u vremenu i prostoru ili samo malo ćaknuta. Možda od tuda, ponekad, moja nervoza i misli „Požurite malo, uhvatite moje misli“, njih milijun istovremeno. Zaista ponekad tražim gluposti.

Lily Allen na i-pod-u, omogućeno by moj dragi. Hvala ti. To sam ja. U sparini, kupajući se u vlastitom tijelu, u vlaku, putujući kući. Savršen zvuk izlazi iz malenih slušalica, koje stalno nabijam sve dublje u uši, da ubijem zvuk ostatka svijeta, stvarajući svoju vlastitu filmsku muziku. Izmišljam riječi, ili ih čujem na svoj način, vežem dijelove stihova kako mi pašu. Pola su gluposti, pola nebuloze, pola istine, slažem ih da mi pašu.

A sada, trenutak za mene molim....slažem misli..... pričekajte..... sljedeća stanica izvolite ući.... hvala što ste putovali s nama.

Pepa, 1990.g. - 6. svibnja 2009.g.

Napokon, nakon više od nekoliko mjeseci kino apstinencije, došla je i ta večer. Cinestar u Branimir centru bio je ponosan udomitelj moje guze za tu večer. Cinestar Novi Zagreb, iliti onaj u Avenue mall-u (ili kako bih ga ja radije nazvala -glavnim izletišnim odredištem zagrebačkih i ostalih vikendaša, gdje se može prošetati prirodom i nadisati svježeg zraka), nije dolazio u obzir zbog te blesave (ne)organiziranosti i nebuloznog -kupiš kartu uđeš u kino gdje ti onaj koji tamo stoji pogleda kartu i ko ti onda brani da tamo visiš i pogledaš 2,3,4... ili 10 filmova s tom istom kartom koju ti aspolutno nitko ne provjerava na ulazu u dvoranu? A da ne spominjem gužvu.

Kad smo kod tih naših shopping centara koji kao jaglaci u proljeće niču na sve strane. Svakim vikendom me začudi horda ljudi koja se slijeva cestama prema našim mall-ovima, starim i novim. Sad se možda pitate kako ja to znam ako i ja nisam jedna od onih koja se utopljena u masi kreće prema tim istim. Silom prilika, ali doslovno, kada se treba u neki veliki šoping da bi se sastavila obleka za posao, koja se ne može sastojati od traperica i majica kojima dražim mog dragog, ili da bi se pogledalo i razgledalo kuhinje, pločice, kutne garniture i ine sjedalice za uređenje stana. Nikako mi nejde u glavu kada smo postali tako zapadnjački materijalistički orjentirani, i kada nam je najnovija krpica postala važnija od bilo čega drugoga, a mišljenje nekog modnog gurua ili plastičnog Ciganovića postala alfa i omega naše individualnosti. Žalosno je kada vidim sve te cure i curetke koje me pogledaju svisoka iako sam cca 10 godina starija od njih i obućena prema modnom trendu- kako mi dođe, kakav je dan i baš se tako osjećam; koje gladno gledaju izloge i najnovije krpice, baš zbog toga što mi se čini da je velika većina negdje putem raznoraznih časopisa, emisja i naše elite pomiješala vrijednosti i zametnula svoju jedinstvenost i individualnost.
Pogledajte samo sa čime nas filaju, uzmite jedan Jutarnji list i njihov prilog subotom Gloria-in, uzmimo u obzir da je takav tip novina prvenstveno namjenjen sveukupnoj populaciji, odnosno prosječnom građaninu sa prosječnim ili nižim primanjima (što je realno 90% pučanstva Hrvatske) i zamislite bezobrazluka kojim nas filaju, čizme od 4000 Kn, haljinice od 3000 Kn, pamučne majice od 500- 700 i to na kratke rukave, traperice i to one prave poderane i izlizane (tj. to su vam one koje stoje kod mene u ormaru od prije 10 godina koje su prošle berbe grožđa, Sljeme i generalke kuće; sam kaj su malo preveć uske u bokovima :D) 1200 Kn. Zašto prave od nas budale? Tko si to može priuštiti? Ma svi, jer dižu se krediti za zimovanja i ljetovanja, svakim vikendom se ide u šoping, ma ima se novaca, plaće su visoke, a režije male, život na visokoj nozi u minusima. I nitko na Red carpetu nebude reko odite i kupite si neku krpicu, ili obucite onu staru, još od mame, u kojoj se osjećate ugodno, u kojoj se osjećate kao vi, jedinstveno i predivno i za koju vas baš briga jel je in il out. Jednom sam uzela neki časopis il šta li već iz City centra, u kojem je jedna stilistica vrlo lijepo opisala ljetni modni trend (nemrem sad doslovno reć al bilo je nešto tipa-) budite mladi i veseli i imajte na sebi ono u čemu se osjećate ugodno, budite individualci, nema trenda doli onog vašeg, stvorite sami svoj stil.
Kako je i ona rekla tako budem i ja završila svoje skretanje sa glavne teme, neka svako živi svoj život kako želi i kako mu paše, ja se možda ne slažem sa nečijim odabirom ili imam drugačije mišljenje i možda ću i na glas to reći, al to ne znači da ne prihvaćam i ne poštujem pravo svih na život kako mu drago.

Da nastavim. Moj dragi i ja i nezaobilazan prijatelj gospon Velike kokice, zavalili smo se u crvene sjedalice i pogledali filmove reklama prije samog početka. Vitez tame ( The Dark Knight, Christopher Nolan, Christian Bale, Heath Ledger, Michael Caine, Morgan Freeman).... Batman po 6. put, ja sam birala film i mogu reći da sam izgubila the magic touch koji sam nekoć imala kad je bio u pitanju odabir filmova. OK, gledljivo je, zahvaljujući Cainu i Freemanu. O Ledgeru ne bih htjela pošto je preminuo. Bale je bio duboko razočaranje. Ali mislim stvarno, režiser je usro, da moram bit prosta. Pa zar nisu pogledali film prije nego što su ga pustili u kina, zar nisu mogli nakon prve snimke Batmanova glasa reći- OK ovo je stvarno grozno jadno, i zar Nolan nije mogao uputit inače talentiranog Ledgera kako da jednog lika kao što je Joker portretira kao pravog psycho masterminda, a ne kao shizofreničara ili da ga bolje opišem čovjeka kojemu jednog dana dopizdi i posao, i žena i ženin PMS i djeca i sve i počne filozofirati o kaosu i mljackati kao da mu je užasno potrebno Labello (koja je fora s tim, skoro sam si kosu počela čupat svaki put kad je počeo sa tim, došlo mi je da ga opaučim). I još samo sitnica da li vas Joker podsjeća na jednog drugog lika? Sjećate se filma The Crow točije njegovih nastavaka?





(razlika Jokera i Jokera)

Izašla sam iz kina ipak zadovoljna, BILA SAM U KINU zadovoljna, ali sa prevelikom željom da si pogledam pravog Batmana. Znate o kojem pričam? Burtonovog gotičkog Batmana, onog u kojem se radnja ne odvija u New Yorku nego u Gothamu, onog u kojem je inače ne-macho (Beetlejuice) Michael Keaton postao pravi frajer, a Nicholson i DeVito dali Jokeru i Penguinu onu dozu snage koja im je trebala da iz karikatura od likova ispadnu Capo di tuttii capi. Naravno da znate o kojima pričam, jedinima koje priznajem kao prave Batman filomove.





Znam da je Batman već stara vijest, stari je i film. Neko će reći daje ovaj novi Batman bolji, da je čak i Joker bolji, ali postavljam pitanje : tko je bolje pretočio duh stripa u fim, Burton ili Nolan?

Sljedeći dan još jedan film, al ovaj je jedan o kojem svi govore, još uvijek nadam se il je i taj ispo iz igre prošli tjedan. Nema veze al evo par crtica i o njemu. Mamma mia, moj komentar- MAMMA MIA... moj dragi imao je „čast“ gledati prvih 10 minuta, odnosno jednu pjesmu, i to mu je bilo dosta. Da je barem i meni. Meni vrag nije dao mira, pa reko budem ja to do kraja pogledala ionako još nije došlo završno rješenje o primitku na posao pa sam još uvijek fraj bit budna do 4 ujutro i spavat do 12 :D.
Zašto nisam išla spat u 12? Zato jer mi je moja draga sestrična nahvalila film do bola, išla ga gledat par puta i oduševljeno mi ga preporučila. Pitanje je volim li ja i dalje svoju sestričnu nakon ovoga? Naravno da volim, ali je više nebum slušala kada će mi preporučiti neki film. Dobro nije sve bilo tak crno, volim gledati Meryl Streep u bilo kojem izdanju, i bs player ima funkciju ubrzanja. Tako da sam preletila film u pola manje vremena, jer nedo bog da ja neki film ako ga počnem gledat ne završim ma kolko mi dosadan bio. Al ko voli Abbu, ko uživa u mjuziklima i disco čagici izvolte uživajte :D samo bez mene...

Šta me čeka dalje? Mislim da ću se držati Kućanica, Family Guya, SG Atlantisa, Kosti, a mogla bih se vratit i na Dextera( sam me strah da ga ne uhvate prilično je simpatičan za serijskog ubojicu) i takvih nekih pass time serijica, barem me ne naživciraju :D I ako mi ko može preporučit nešto tipa Farscape bila bih zahvalna :D

…čekam…

Sjedeći u neudobnoj stolici, na premalenom krevetu ili pak prevelikom trosjedu… Čekam da počne. A on teče pored mene, uz mene, kroz mene. I ne osvrće se, nikada, da provjeri da li sam i ja pošla sa njim.
… čekam…
Ali nikako da me povuče svojom plimom, da me odvuče svojom osekom. Da me otpuše svojim vjetrovima među iglice borova.

Udišem ga, šećući molom dok se o stijene razbijaju valovi, a njihova prozirna dječica klize niz moje obraze. Usta puna soli i teške topline ljetne noći. Osjećam ga, kako kola potocima moga tijela. Kako bubri i raste, napinjući moj oklop od krvi i mesa. Tu je, napokon će me povesti sa sobom. Zastanem, širim ruke i otvaram usta, svaku poru, svaku stanicu i puštam ga da me prožme u svoj svojoj silini. Samo misao… samo tren ushićenja što je ponovno tu, u meni.
Preskačem tamnu vodenu mrlju među glatkim kamenim pločama. Postajem pretijesna, preteška da se vinem sa njim u prostranstva svijeta. Pucam. Potoci njegove svjetlosti spuštaju se niz slapove mojih očiju i raspršuju. Žurim da ga sustignem, vičem da me sačeka. Ali on ne haje. Odlazi. Ostavlja me. Pružam ruku da ga dohvatim….
…čekam…
čekam da moj život počne…život koji je već počeo i teče; pored mene, uz mene, kroz mene…. Prelijena da šećem sa njim…

…čekam…

Buđenje među bijelim plahtama obasjanim užarenom lavom koje zovemo Sunce. Pufasto stvorenje već se migolji da mu se udovolji. Kava. Bježanje. Lijenost, apatija. Kucanje, nabijanje po vratima mojeg stana. Ulazi, zavaljuje se na kauč i počinje se buditi. Sati teku, a on bukti u meni. Živci su se popeli do ruba provalije. Još jedan mali zamah rukom i popet će se na svjetlo dana. Tu sam na usluzi, ali uz posljedice. Izgrizene usne deru se i vrište. Kontroliraj ga, govorim si. Ali ne pomaže. Pa samo sjedim i čekam da ode, razmišljajući o kaosu koji će ostaviti za sobom, koji ću morati pospremiti. Ko drugi nego ja, sa krpom za prašinu, kantom vode, nekom kemikalijom koja izgriza i čisti i najtvrdokorniju prljavštinu.

…čekam…

Čekam da olovka sama ispiše riječi, da prsti sami prolete kockicama. Čekam da misli navru u moju glavu, da ispune prazne papire bezbrojnih notesa. Note klavira samo smetaju u tišini pustog susjedstva i usamljene ulične lampe. Svjetlost ekrana privlači leteća stvorenja. Gledam ih kako se roje i zaklanjaju moju svjetlost, moje pravilne crte i kutove, moje kocke i krugove. Plava pošast neka učini svoje. Padaju bez padobrana na pustinjsko tlo (mrtve misli). Dosta je bilo lakšeg načina. Rukom razmazujem vlastitu kaplju krvi po ekranu. Amaterski, rekla bih. Razlivena misao, razbacane riječi. Početak, ma koji on bio, uvijek je težak.

Kako provesti sunčanu subotu? Pa otići na viteški turnir !!!
Moj dragi i ja zaputili smo se popodne pravac Sv. Helene da vidimo vitezove u borbi za nagradu grofova Zrinskih. Na prostranoj livadi oko dvora grofova Zrinskih smjestili su se brojni šatori vitezova iz (ako sam dobro čula) Hrvatske, Bosne i Slovenije. U društvu svojih dama, sluga, sluškinja, paževa i štitonoša pripremali su se za opsadu grada uz vatre nad kojima su se grijali kotlovi puni srednjovjekovnih delicija.

Kao na svakom viteškom turniru "seljaci" su izložili svoje proizvode na prodaju, od kruha i medenjaka, do drvenih igračaka i nakita. Uz dobro jelo nigdje se ne bi zabavilo, tako se okretao vol na ražnju, ispijala „medovina“ (iliti po naški pivo i gemišti) uz mužikaše i plesalo uz srednjovjekovne svirače.

No da ne duljim slike govore tisuću riječi :)



































Do sljedećeg viteškog turnira pozdravljam vas....

Nakon tjedan dana uživancije i suzdržavanja od želje da skinem sve sa sebe i bacim se u hladno more vratila sam se doma.

Krenuli smo u subotu, lagano preko Gorskog kotara zabijeljenog i hladnog, Kikovica-Oštrovica nas je dočekala ledenom kišom, a kad smo prešli Učku, koja si je stavila snježnu kapicu na glavu, hmmm oblaci, neko mutnjikavo nešto, sve u svemu ja se barem nisam nadala ljepšem vremenu u Poreču.







Nakon šetnje i pozdravljanja meni tako dragih zidina Poreča i ploča Dekumanove, opet smo se bacili na pečenje odojka, koji je i ovaj put ispao tako izvrsno slastan. Kao dva zaljubljena galeba zavalili smo se nakon dobre papice i kelača uživajući jedno u drugome.




Na bismo mi bili mi da ne lutamo :) Zasjalo je sunce, okupalo je more, ja sam cvilila kako bih se bacila i proplivala al nemam baš hrabrosti, pa sam samo žudno gledala u bistru plavu površinu hvatajući svog dragog za ruku uvaljujući mu puse i pusice.
Plava i Zelena laguna, lagana šetnjica, kafica u Vrsaru u marini, Novigrad i pićence uz more, nezaobilazni Motovun i jedna medenica u Taverni da nas zagrije, čak smo se provozali uz Mirnu tražeći neki dvorac kojega nismo našli, ali smo se lijepo provozali još jednom se uvjeravajući da iz svakog kuta Istra blista.



Mirna



Pogled iz Motovuna na Ćićariju

Na lijepu sugestiju moje sestrične otišli smo i u Grožnjan, grad umjetnika. Predivan gradić sa pucajućim pogledom, definitivno ga stavljamo u nezaobilaznu destinaciju, pogotovo na ljeto kada će sve mnogobrojne galerije otvoriti svoja umjetnička vrata.
















Moja ljubav je prije nekog vremena izgubila okladu pa sam ja dobila ručak, škampe na buzaru koje je moj glavni kuhar napravio savršeno. Hvala ljubav... PUSAAAA VEJIKAAAA




Bili smo čak i do Savudrije, ne baš u centru i malo dalje od svjetionika, bilo nam je malo čudno, al nas je opilo sunce pa nismo niti previše razmišljali, samo uživali.




Jedna od najljepših destinacija mog dragog je marina u Novigradu. Pa smo i prošetali uz milijunske barkice, birajući koju bi si kupili i kamo bi putovali :)









Predzadnji dan posjetili smo i Istrakon, našli se sa blogericom Amorfiom (koja će vjerojatno staviti slike sa tog događaja) i prošetali gradom.

Pazinski kaštel






Muzejska izložba u Kaštelu, meni najzanimljivija bila je prostorija za mučenje sa svim tim spravama i okovima :)


Krenuli smo puteljkom s namjerom da dođemo do Pazinske jame, ali nekako nam se nije dalo, glad i umorne noge nisu baš bile voljne za dugom šetnjom, ali smo došli do Pazinčice. Drugi put idemo i do jame :)




Zadnji dan čekalo nas je pospremanje stana, ali smo našli i vremena za posljednju šetnju uz more. Tjedan dana prošlo je strelovito brzo. To je valjda tako kad si sa voljenom osobom, lutaš, hujiš, uživaš i maziš se.

Kajlanje sveukupnog našeg društva. Zanimljivo. Zaista. I dok leži pored mene. Umoran, iscrpljen; ja pišem. Da li me čuje, da svoje misli usmjeravam prema njemu. I neka mu je sada neugodno dok osjeća moju prisutnost u svojoj glavi. Da ga gnjavim pod velikim navodnicima, dok on spava il odmara. Ne, ne gnjavim ga, sa svojim tipkanjem, možda čak i zna da pišem o njemu.
“ Dali vi mislite ozbiljno?“ pitanje moje majke na zajedničkoj večeri, mojoj prvoj sa novim dodatkom obitelji.
„Naravno da da!“ moj odgovor, za sada kako stvari stoje.
Zašto me uopće pita? Bezveze. I on dalje spava pored mene, na mojem krevetu. Volim ga. Zašto? Zato! Jednostavan odgovor. Najjednostavniji. Što li je ljubav? Ono što osjećam; prema njemu, prema njemu i samo prema njemu. Zar postoji nešto bolje? Unatoč svađama i fazama, LJUBAV. Sigurna sam. Jer ne pomišljam na život bez njega. Ne mogu ga zamisliti, izmaštati il predočiti. Samo nas dvoje. Zajedno, gradimo obitelj. I kako da sada njemu objasnim da unatoč, unatoč svim mojim fazama, raspoloženjima i mušicama ja želim samo njega, zamišljam samo njega, mislim samo na njega. Nikako! Nego jednostavno živjeti uz njega, uz ljubav, uz sreću i zaljubljenost.
I to je to, napisano dok on spava uz mene. Ili ne spava? I slušam pjesmu, o mojoj drugoj strani mojoj the woman strani, mojoj bitchi strani, koja se javi za PMSa ili neke druge faze moje psihofizičke neovisnosti i opredjeljeonsti za samu sebe i samo sebe, odnosno sebičnosti. Ali i tamo u toj fazi on je tu, prisutan. I ja radim po svom ne mareći u fazi svoje „gluposti“ za bilo koga, al on je ipak tu. I onda dolazi kajanje, za moje ponašanje. Navikla sve raditi sama, sve osjećati sama, sve proživljavati sama. SAMA, SAMA SAMA. I teško je ponekad pronaći put pustiti te unutra, u moj kaos, moj pakao, moj svijet. Teško je!!! I da li me razumije, jedan jedini koji shvaća, da je teško probiti moje zidove i ući tu do mene, u moju malu hobitsku kućicu, popiti sa mnom čaj i pojesti neki kolačić. Teško je! Al, JEBI GA. Zar nismo sve, mi žene zamršene i komplicirane. I Zar ne cijenim što pokušava, prići mi, uporno probijati moje zidove otpora „JA MOGU SAMA, NE TREBA MI NITKO“. I zar nije ljepše pronaći nekog, u mojem slučaju to je on, koji uporno gura glavom kroza zid. I zar nije ljepše, pružiti mu ono što zaslužuje, ljubav prekomjernu, neograničenu, savršenu, nesavršenu, LJUBAV KAO TAKVU? Samo njemu takvu kakva je, LJUBAV kao što je, ljubav bez definicije. Volim ga bez definicije. I sada me gleda. Da li me voli dok me gleda, da li voli to što pišem, nebuloze il samo tijek misli koji kola mojim žilama? Ko bi znao?